Iz Lukina evanđelja manje-više poznati su nam uglavnom prizori koji su povezani uz božićne blagdane: Naviještenje, Pohod Elizabeti, Isusovo rođenje u Betlehemu, Pastiri i anđeoski navještaj, Prikazanje Isusa u Hramu, proročanstvo starca Šimuna. Tu su još i dva hvalospjeva, zapravo molitve zahvaljivanja i slavljenja: Marijin Magnificat (naziv dolazi od prve riječi latinskoga prijevoda: Magnificat anima mea Dominum) i Zaharijin Benedictus (naziv također dolazi od prve riječi latinskog teksta: Benedictus Dominus Deus Israel). Sve ukotvljeno u konkretne povijesno-političke okvire (Luka spominje rimske careve Augusta i Tiberija, upravitelja Judeje Poncija Pilata, tetrarha Galileje Heroda Antipu, tetrarha Itureje i Trahonitide Filipa, tetrarha Abilene Lizaniju). Zatim se opisuje djelovanja Ivana Krstitelja, koji dolazi kao prorok (poziva na obraćenje i krštenje „na otpuštenje grijeha“) i Isusovo krštenje, gdje se ponovno ističe njegovo sinovstvo („Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina“) najavljeno već na početku, u prvom poglavlju. Isus, kazuje nam nadalje Luka, nakon krštenja odlazi u pustinju. Ondje ga kuša đavao (više o toj kušnji vidi u tekstu Tolle, lege, tolle, lege! – Uzmi, čitaj, uzmi, čitaj! O lectio divina). Nakon kušnje Isus se vratio u Galileju („A Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici“ 4, 14). Tamo je naučavao po sinagogama. Konačno, „dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati“ (4, 16). Uslijedio je lectio koji nikoga nije ostavio ravnodušnim.
Dakle, Isus je jedne subote (šabat) ušao u nazaretsku sinagogu i uz pristanak nadstojnika sinagoge (Luka sažeto piše da je Isus „ustao i čitao“, no poznato je da je svaki odrasli Židov mogao javno čitati tek po dopuštenju nadstojnika sinagoge) pročitao je tekst Iz 61, 1–2 („Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine“). Kada je pročitao prorokove riječi, Isus je svio svitak (u našim prijevodima uglavnom za grč. βιβλίον stoji knjiga, a ne svitak), vratio ga je poslužitelju i sjeo.
Ali, Isus se nije zadržao samo na čitanju. Luka piše da su „oči sviju u sinagogi bile uprte u njega“, a on im je govorio da su se riječi Pisma koje su slušali upravo „danas ispunile“. Svi su se, konstatirao je Luka, divili „milini riječi koje su tekle iz njegovih usta“. Poznato je da je ubrzo došlo da naglog preokreta. Oni koji su se isprva divili, najednom su bili ispunjeni gnjevom do te mjere da su Isusa htjeli survati niz liticu. To su mizolozi. Tako Platon naziva mrzitelje logosa, one koji nisu imali „umijeća“ da povjeruju riječima mudraca. Doduše, u evanđelju su Isusovi slušatelji zamrzili Riječ iz sasvim dugih razloga negoli što su to činili Platonovi riječomršci. Iako su isprva „divili“ njegovim riječima, Isus se nije dao zavesti. Odmah im je rekao: „Zacijelo ćete mi reći onu poslovicu: 'Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju'“ (Lk 4,23). Isus je znao da su njegovi slušatelji u Nazaretu čuli za „čudesa“ koja je učinio u Kafarnaumu i da su prije svega očekivali takve znakove i u njihovom mjestu. No, pravi razlog njihova bijesa i riječomrštva zapravo je nov Isusov lectio. Isus im je, naime, kazivao o dva događaja iz Pisama. Prvo o „ženi udovici u Sarepti sidonskoj“ kojoj je bio poslan prorok Ilija i, drugo, o Naamanu Sircu koji je bio očišćen od gube za vrijeme proroka Elizeja. Riječ je o dvoje „pogana“ koji su povjerovali proročkim, Gospodnjim riječima i očistili se. Takvo što Isusovi slušatelji u nazaretskoj sinagogi nisu mogli slušati. Znali su da te riječi razotkrivaju njihovu nevjeru.
Razmotrimo nakratko ključne točke Isusove lectio. Samoj lectio prethodila su dva događaja. Prvo, krštenje na Jordanu pri kojemu se Isus „molio“. Tada se, piše Luka, „rastvorilo se nebo“ i na Isusa je „sišao“ Duh Sveti. Drugo, Duh Isusa nije odmah odveo u javnu službu, nego u pustinju, gdje je Isus četrdeset dana postio i odupirao se đavolskim napastima, i to Pismom (riječima iz Ponovljenog zakona) (usp. Lk 4, 1–13). Jasno je dakle da je čitanju (lectio) prethodila molitva, post, otvaranje Duhu i odbacivanje đavolskih napasti. Osim toga, riječi koje je Isus čitao nisu bile samo riječi nekog drugog. Nisu to bile riječi koje je tek trebalo prenijeti, kao da je evanđelje (radosna vijest) tek neka ideja. To su bile riječi koje je Isus „utjelovio“ („ispunile“ su se u njemu). Iz toga proizlazi da je za lectio presudno sljedeće: molitva, otvaranje Duhu, nadvladavanje đavolskih kušnji, življenje Riječi. Da bi sve to mogli, potreban je također svojevrsni proto-lectio. To je Isusov lectio. Tek po njemu možemo moliti jer molitva je ponajprije odjek Riječi Gospodnjih, te su Riječi „Duh i život“, njima se nadvladava kušač, one su „forma“ istinskog života. Lectio je moguć tek po Isusovom lectio.
Potrebni su nam nasljedovatelji Nazarećanina koji će poput njega, „ustati i čitati“ tako da će se svi diviti „milini riječi“ koje budu „tekle iz njihovih usta“, riječi koja su uistinu „žive“ i „djelotvorne“, ali i „oštrije od svakoga dvosjekla mača“, riječi koje „prodiru dotle da dijele dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca“ (usp. Heb 4, 12). Za takav lectio nije presudno biti rječit. Zar nije Mojsije rekao Jahvi koji ga je pozvao da dođe pred faraona: „Ja nikada nisam bio čovjek rječit; ni prije ni sada kad govoriš svome sluzi. Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak“ (Izl 4, 10)? I nije li mu je Jahve nato odgovorio: „Tko je dao čovjeku usta?“ i još: „Idi, dakle! Ja ću biti s tobom kad budeš govorio“ (Izl 4, 11 i 12)? Za takav lectio potrebno je povjerovati Isusovom lectio.