Bauk skriptora i Nehemijin put

Jedan je glasoviti manifest iz polovice devetnaestoga stoljeća započeo tvrdnjom da sablast kruži Europom. Nakon otprilike pedesetak godina, dakle početkom dvadesetog stoljeća, Max Weber je ustvrdio da je svijet postao „raščaran“, da smo se oslobodili utvara. Pritom je mislio da je prevladavajući pogled na svijet postao moderna znanost. Ali – nije li tako da danas svijetom kruže nove sablasti, da nas plaše kojekakve utvare? Samo, danas se kao prijetnja ne doživljava toliko nešto novo, nešto što se tek pomalja na horizontu – kao što je bilo polovicom devetnaestoga stoljeća – već nas plaši ono staro, drevno. Stari kontinent straši se onoga staroga, koje je uvijek zapravo novo. Plaši se riječi Gospodnjih! Zato je pojava skriptora – onoga koji „zapisuje“ (što u našem slučaju uključuje i govorenje) riječi Gospodnje – svojevrsni bauk. Da bi se takav skriptor ušutkao, pojavio se lažni, (post)moderni skriptor. On je – ustvrdio je Ronald Barthes – rođen istodobno kad i tekst. Njegova ruka nošena samo gestom pisanja kreće se sad ovamo, sad onamo kroz sâm jezik koji neprestano dokida svoj početak. Takav skriptor ne nosi u sebi strast, ćud, osjećaje, dojmove, već ogroman rječnik iz kojega crpi. Njegovo se pisanje ne zaustavlja. Njime se oslobađa „antiteološka djelatnost“. U konačnici takvim se pisanjem odbacuje – rezolutan je Barthes – Bog, razum i znanost. U kakvo je stanje zapao takav skriptor, dobro pokazuju riječi jednog od njih zapisane na samom kraju Ecova romana Il nome della rosa (1980.):

„U skriptoriju je hladno, boli me palac. Ostavljam ovaj spis, ne znam za koga, ne znam više o čemu: stat rosa pristina nomine, nomina nud tenemus (negdašnja ruža ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena)?“

Ecov skriptor – benediktinac Adson iz Melka – zapisao je ove riječi nakon što je ispripovijedao događaje iz svoje mladosti vezane uz jednu opatiju koja je imala golemu knjižnicu i skriptorij, ali – jao! – nestala je u plamenu. Adson je, čini se u prvi mah, neznatno izmijenio riječi Bernarda iz Clunyja Stat Roma pristina nomine, nomina nuda tenemus („Negdašnji Rim ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena“). No dok je Bernard ukazivao na prolaznost ovosvjetske slave, Adson je tvrdio da čovjek ne posjeduje sigurnu istinu, već samo beskrajnu mrežu znakova i tumačenja. I zbog toga je bio zdvojan. Ali dogodilo se još nešto gore. Dok je zdvojan skriptor još uvijek čovjek, osoba, pojavio se skriptor koji više ne zdvaja – koji više nije osoba! Takav skriptor je avatar, bestjelesno božanstvo – utvara koja „iskače“ iz velikog jezičnog modela (LLM – large language model) kao što je Atena iskočila iz Zeusove glave, i to kao odrasla i naoružana. Ili, možda primjerenije, takav skriptor-avatar nalik je „velikoj zvijeri“ iz Knjige otkrivenja koja izlazi iz mora, ima sedam glava na kojima su bogohulna imena i deset rogova, a na rogovima deset kruna. Izgleda poput leoparda, ima noge kao u medvjeda, a usta kao u lava. Zmaj joj daje svoju moć, prijestolje i vlast. Ona jest i nije. Njemu se suprotstavlja skriptor koji u sebi nosi strast, ćud, osjećaje, dojmove. Onaj koji crpi iz velike riznice, iz onoga što su napisali drevni pisci, iz riječi Gospodnjih. On je osoba. Tijelo koje se rađa iz Tijela.

✳

Nakon višegodišnjeg sabiranja oko riječi Gospodnjih – na lectio divina (lat. „božansko čitanje” ili „sveto čitanje”), što je drevna kršćanska praksa čitanja Svetoga pisma, uvidjeli samo da je danas razlikovanje velikih jezičnih modela, odnosno skriptora-avatara i riječi Gospodnjih gotovo apokaliptičko. Na to upozorava i papa Lav XIV. enciklicom Magnifica humanitas. U njoj se – zasigurno ne slučajno – donose upravo dva biblijska prizora (engl. scenes, tal. immagini) kojima se nastoji prikazati smjer kojim bismo i kojim ne bismo trebali kao narod i ljudska zajednica ići (br. 7). Štoviše, ističe se da nas Duh Sveti tim prizorima poziva da se odredimo prema tehnologiji i digitalnoj revoluciji koja je u tijeku (br. 9). Dakle, riječ je o svojevrsnome hermeneutičkom ključu. Prvi je prizor gradnja Kule babilonske (Post 11,1-9), drugi obnova jeruzalemskih zidina (Neh 2-6). Što se tiče potonjeg prizora, ističe se da je Nehemija, Židov u službi perzijskog kralja Artakserksa I., nakon što je primio vijest o teškom stanju ostatka Židova (onih koji su ostali u zemlji nakon što je babilonski kralj Nabukodonozor II. osvojio Jeruzalem 586. pr. Kr., razorio Hram i odveo velik dio židovskog naroda u progonstvo u Babilon) i o razorenosti Jeruzalem, zaplakao, postio, molio. Zatim da je zamolio kralja za dopuštenje da se vrati u Jeruzalem i konačno kako je organizirao obnovu. Upravo u organizaciji obnove – ističe se u enciklici – nalazi se temeljna smjernica za odgovorno upravljanje umjetnom inteligencijom (usp. br. 129, 184, 241-2). Konstitutivne točke obnove sljedeće su: Nehemija, upravitelj, ne nameće rješenje odozgo; svakoj obitelji povjerava dio zida koji treba obnoviti; sluša njihove brige, usklađuje napore, opire se protivljenjima. Dakle, zaključuje se, grad se obnavlja odgovornošću svih, a ne inicijativom jednog čovjeka. Riječ je o pothvatu kojim se prvo obnavljaju odnosi, a onda i zidine, o pothvatu koji ponovno otkriva jezik zajedništva, a ne jezik jednolikosti, o pothvatu koji otkriva sklad koji nastaje kada svatko preuzme vlastitu ulogu i prizna da njegova snaga dolazi od Gospodina (br. 8). Papa u „Nehemijinu putu“ vidi sinodalnu praksu, logiku supsidijarnosti i evanđeoski jezik (jasnoća koja rasvjetljuje otvorenost novim mogućnostima, a ne ponižavajuće i neprijateljske riječi), „projekt zajedničke odgovornosti“ (br. 90), „snažnu prispodobu našeg vlastitog poziva“ u dobu digitalne preobrazbe (br. 241). Ali – ako dobro vidimo – „Nehemijin put“ ne iscrpljuje se u obnovi zidina! Prizor iz Neh 2-6 tek je fragment. Nedostaje mu Neh 8-10. Pritom nije riječ o dvama odvojenim fragmentima, nego o jednom prizoru koji je tek takav – jedinstven i, držimo, smjerodavan za naše doba. Možda bismo mogli reći da je riječ o dvočinki u kojoj jednako važne uloge imaju upravitelj Nehemija i književnik Ezra.

Nakon što su se svećenici, leviti, vratari, pjevači, netinci i sav Izrael skupili kao „jedan čovjek“ rekli su književniku Ezri da donese knjigu Mojsijeva zakona (Toru). On je donio „Zakon pred zbor ljudi, žena, sviju koji su bili sposobni da ga razumiju“ i počeo je čitati. Sav narod pozorno je slušao. Dok su slušali riječi Zakona, Izraelci su plakali. Nehemija i leviti tješili su ih i umirivali. Zatim je došlo do nagla preokreta: „I ode sav narod da jede i pije, i da šalje obroke, i da slavi veliko slavlje.“ Što se zapravo dogodilo? Jesu li Nehemija, Ezra i leviti bili tako umješni da su znali kolektivnu tugu učas pretvoriti u radost? Ne! Nije riječ o manipulaciji masom, niti o tome da je narod bio radostan zbog hrane i pića, nego je radost i veliko slavlje uslijedilo zbog toga što je narod shvatio „riječi koje su im objavljenje“. Očito – riječi Gospodnje (koje nisu riječi AI-ja!) ujedno su bile izvor tuge i radosti. Narod je shvatio istinu o vlastitom grijehu i o Gospodnjem milosrđu. Dakako, pritom je bila ključna hermeneutička metoda koja je dovela do razumijevanja Gospodnjih riječi: Ezra je čitao, a leviti su tumačili. Tumačenje nije bilo prepušteno samovoljnim interpretacijama pojedinaca, već se događalo u zajednici. Uz to, sve se događalo na Blagdan sjenica, koji su Izraelci nazivali i sukot. To je, uz Blagdan beskvasnih kruhova i Blagdan sedmica, jedan od triju velikih hodočasničkih blagdana. Na taj dan Izraelci su se sjećali putovanja prema obećanoj zemlji. Prorok Zaharija eshatološki „dan Jahvin“ povezuje upravo sa sukotom (usp. Zah 14). Naime, prorok kazuje da će svi narodi koji ne budu „svetkovali Blagdan sjenica“ (14,18) biti kažnjeni. Konačno, prema Ivanovu evanđelju, Isus je upravo na posljednji dan sukota povikao: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene!“ (7,37). Mislio je, kaže nam evanđelist, na Duha Svetoga. U tradiciji sukota krije se, dakle, još jedan odlučujući hermeneutički moment za razumijevanje Gospodnjih riječi: otvorenost Duhu.

Sve u svemu, iz Neh 8-10 proizlazi da se narod Božji ne okuplja kako bi se savjetovao što valja zaključiti i činiti, nego da bi slušao riječi Gospodnje. Riječ je o svojevrsnom lectio divina! Tako razlika – a ona je, držimo, ključna za naše doba, doba digitalne revolucije – između velikog jezičnog modela (LLM) i riječi Gospodnjih, između skriptora-avatara i donositelja Riječi, između onoga što „govori“ AI i riječi Gospodnjih, između gradnje Babela i Crkve postaje očita. Babel se izgrađuje na velikome jezičnome modelu, a Crkva na riječima Gospodnjim. Zato nam se danas čini nužnim vratiti se riječima Gospodnjim, zajedno i pojedinačno ih čitati, progovoriti „drugim jezicima“ (usp. Dj 2), obnavljati Jedno Tijelo. Te se riječi, uvjereni smo, nalaze u Svetom pismu, ali su i kao sjemenke (logoi spermatikoi) razasute posvuda.