Prema Platonu mržnja prema govoru (u Fedonu prema filozofijskom logosu) pojavljuje se isto onako kao i mržnja prema ljudima (mizantropija): povjerujemo da je neki govor istinit, zdušno ga prihvatimo a onda otkrijemo da je lažan. Mržnja je tim veća što je ulog veći. A o najvećem je ulogu riječ dakako kada je riječ o smrti (i životu), što je slučaj u Fedonu. Ali – nije li smrt neizreciva? Kako uopće možemo govoriti o smrti? Može li se vjerovati što govore o smrti oni koji su živi? Koji nisu umrli (ovdje iskustva tzv. „klinički mrtvih“ nisu presudna)? Platon smatra da se može govoriti i o sâmoj smrti, ali tako da se taj govor u konačnici nekako okreće protiv sâmoga sebe i upravo tako otvara za ono neizrecivo. Mislim da je svojevrsno „okretanje govora protiv sâmoga sebe“ itekako potrebno nama koji vjerujemo u „uskrsnuće tijela“. I to – jer odveć često brbljamo – okret protiv govora na najradikalniji način: šutnjom!
U prizoru suđenja u drami Roberta Bolta A Man For All Seasons (1960.) Thomas Cromwell kazuje: „Gospodo porotnici, postoji mnogo vrsta šutnje. Razmotrimo najprije šutnju čovjeka koji je mrtav.“ Za Cromwella šutnja mrtvog čovjeka ne znači ništa. No, postoji šutnja koja kazuje. I to mnogo. Cromwell iznosi primjer čovjeka, odnosno više ljudi koji gledaju kako ubojica vadi nož iz rukava i nasrće na žrtvu. Pritom šute. Njihova šutnja, smatra Cromwell, govori da oni pristaju uz zločin. Iako smatram da šutnja onih koji gledaju sâm čin ubojstva može značiti mnogo više nego što to kaže Cromwell, pa čak i da mrtvačeva šutnja nije puko ništa, jasno je da postoje različite vrste šutnje – manje ili više rječite. O različitim vrstama šutnje govori i crkvena tradicija, naročito pustinjski monasi. Oni spominju apofatičku šutnju (šutnju o Bogu koji je neizreciv), hezihastičku šutnju (šutnja radi postizanja unutarnjeg mira), kontemplativnu šutnju (šutnja da bi se otvorilo za ono što nadilazi naše spoznajne mogućnosti), kreposnu šutnju (šutnja koja nas čuva od zastranjenja) i sl. Čak i sâm Isus šuti pred Pilatom: „I ne odgovori mu ni na jednu riječ“ (Mt 27, 14), na što se, kaže nam evanđelist Matej, rimski upravitelj Judeje za vrijeme kralja Tiberija silno čudio. Ostavimo postrance različite vrste šutnje o kojima nam govori tradicija i zadržimo se nakratko na onome na što nas sve spomenute šutnje upućuju, na sâmu srži šutnje koja se u prvi mah doima kao „okretanje protiv sâmoga sebe“. Sve spomenute šutnje su zapravo okretanje Riječi.
Šutnja koja otvara vrata istinskom govoru zapravo je povlačenje iz govora da bi sâm govor (Riječ) progovorio. To je šutnja čija bît nije u tome da potkopava predstavljanje, da odbacuje govor u ime onoga što je bezvremensko, bez lika, šutljivo. To je šutnja koja je poput praznine između dvaju krilatih bića u židovskom Hramu, praznine koja je označavala Jahvu koji se ne može prikazati, ali koji nije odsutan. Štoviše, ukazivala je na Boga koji govori. Riječ je dakle o šutnji pred Bogom. O šutnji u kojoj se pokazuje da čovjek nije začetnik govora, već onaj koji odgovara i tek tako započinje svoj govor. O šutnji u kojoj se prima „dar govora“. O šutnji po kojoj svatko može pronaći „svoj glas“, glas po kojemu može rađati nove odnose, darivati nova značenja i vizije. Iz takve šutnje koja je otvaranje Riječi rađa se i rječitost i šutnja kakva je bila Isusova pred Pilatom. Rječitost i šutnja koja dovodi u pitanje svijet određen borbama i pregovorima oko moći. Rječitost i šutnja koja razotkriva iluzije i izopačenosti govora ideologije. Rječitost i šutnja koja ne daje za pravo varalicama, nasilnicima, ubojicama čije su žrtve ušutkane. Rječitost i šutnja koja razobličuje sve sentimentalne religijske govore o šutnji. Rječitost i šutnja koji nas liječe od mizologije.