Nedavno sam imao prilike vidjeti kako je jedan malezijski fakultet razvio studijski program na kojemu je manje-više AI zamijenila nastavnike. Ona generira sadržaj predavanja, ona predaje, ona ispituje. Pojavljuje se pred očima studenta kao avatar, kojega možete oblikovati po volji (uglavnom je riječ o lijepim mladim ženama ili muškarcima). Dok sam sve to gledao (bila je riječ o prezentaciji), učinilo mi se da digitalni avatar nije puka profilna slika u virtualnom prostoru, već svojevrsno božanstvo. Dakako, lažno, gnostičko, bestjelesno božanstvo. Ponovno mi se nametnulo pitanja što je čovjek, po čemu se razlikuje od AI? Hoćemo li uskoro, ako već nemamo, imati i AI propovjednike?
Čovjek je – tijelo! I to mi je postalo očito, unatoč dvojbenim mjestima kršćanske tradicije, upravo po toj tradiciji (ponajprije zbog Biblije). I upravo zato što je čovjek tijelo, bitno se razlikuje od AI. Ali što to znači da je čovjek tijelo? Prije svega – to znači da je čovjek odnos. Koliko vidim, upravo smo to uvelike ispustili iz vida (doduše, odnos su u prvi plan mišljenja stavljali dvadesetostoljetni filozofi, valjda ne slučajno židovsko-kršćanski, primjerice, Martin Buber, Emmanuel Livinas, Christos Yannaras, pa i neki teolozi, primjerice Joseph Ratzinger i Ioannis Zizoulas). Kada govorimo o čovjeku, barem u Crkvi, manje-više vrtimo se oko Boecijeve definicije i ističemo da je čovjek, osoba, pojedinačna supstancija razumske naravi (persona est naturae rationabilis individua substantia). Ističemo, dakle, pojedinačnost, izdvojenost, nerazdjeljivost i razum kao differentia specifica čovjeka – i upravo stoga nam se zamućuje razlika između AI i čovjeka! Razum, naime, uglavnom svodimo na suženu paradigmu moderne znanosti (Ratzinger ju svodi na sintezu platonizma i empirizma potvrđenu uspjehom tehnologije). Riječ je o svojevrsnoj matematizaciji prirode, koja se više ne vidi kao živa cjelina, već kao mehanizam čije se zakonitosti mogu izraziti matematičkim formulama. Slično je i s jezikom. Moderna znanost o jeziku prestala je tragati za adamičkim jezikom (lingua adamica). Jezik je vidjela tek kao strukturu, kao odnos znakova. Upravo na tako shvaćenom jeziku zasniva se AI. Ona je zapravo veliki jezični model. Jezik je njezino sredstvo i cilj. Tako shvaćen jezik njezin je razum – i još gore: intelekt (um). Sve to korespondira s poststrukturalističkim tendencijama, prema kojima je „autor (osoba) mrtav“ (R. Barthes), odnosno ništa drugo doli funkcija, pozicija u diskursu koja ima određenu ulogu u proizvodnji značenja i kontroli znanja (M. Foucault). Osoba, autor, tako je netko tko je više ili manje podložan jeziku, njegovoj logici, numinoznom poretku znakova. Govor je postao glas jezika, koji je lišen bilo kakvog referencijalnog zadatka. Osoba je jednostavno ono po čemu se govori. Avatar! Bestjelesno božanstvo. Utvara. Oni koji to ne vide, zaslijepljeni velikim tehničkim postignućima, slušat će lažne proroke, AI propovjednike, obmanjivače. Propovjednici evanđelja govorit će iz Riječi koja je postala tijelom, iz odnosa, iz Jednog Tijela. Govorit će „drugim jezicima“. Takav govor Crkve nije puko prenošenje informacija, niti usko shvaćena karizma (kako se „govor u jezicima“ uglavnom shvaća u karizmatskim zajednicama), već manifestiranje Gospodnje „slave“ i „moći“, performativni govor. To je govor koji proizlazi iz odnosa, i to ne samo odnosa čovjeka i Gospodina već i iz odnosa čovjeka i čovjeka, iz odnosa braće i sestara u Kristu. Valjda Gospodin nije slučajno slao učenike „po dvojicu“ da propovijedaju i izgone nečiste duhove (usp. Mk 6, 7 i Lk 10, 1). Sačuvaj nas, Gospodine, AI propovjednika i daruj nam navjestitelje evanđelja. Neka našom zemljom odjekuju riječi koje proizlaze iz Jednog Tijela, Tijela kojemu je glava Uskrsli, a udovi krštenici, ljudi koji su braća i sestre. Neka AI bude ancilla (sluškinja) Jednog Tijela.
(iz Kane, 10/611 – listopad 2025.)