Bog Abrahama, Izaka i Jakova

„Može li čovjek biti svetac bez Boga – to je danas jedini problem za koji znam“ – riječi su Jeana Tarroua u Camusovu romanu La Peste, objavljenom po završetku Drugog svjetskog rata (1947.). Tarrouovo pitanje činilo se smislenim u svijetu koji još uvijek nije odbacio „velike priče“ – sveobuhvatne narative koji objašnjavaju svijet, povijest i ljudski život. Spomenuto pitanje zasijeca naime u srž jedne takve „velike priče“: marksizma i njegovog moralnog utemeljenja.

„Čovjek koji želi biti svetac mora se boriti do kraja, bez nade u uspjeh“ – smatra središnji lik La Peste dr. Bernard Rieux. Svetost je za njega beznadni otpor patnji, bolesti, smrti. Otpor koji ne pokušava objasniti nekakvom sveobuhvatnom teorijom. Za njega je takav otpor zapravo vjernost sâmom čovještvu. Ali – nisu li Rieuxova borba i njegov otpor besmisleni ukoliko nisu svojevrsni krik upućen upravo Bogu koji je „stvoritelj neba i zemlje“? Je li dr. Rieux kadar reći što je to čovještvo? On se jednostavno opirao i prkosio, smatrajući valjda da je opiranje i prkos nešto što najsnažnije određuje sâmo čovještvo. Zašto? Ni sâm nije znao. Kako god bilo, Camus je, čini mi se, na neki način nagovijestio ono što je Jean-François Lyotard potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća iznio na svjetlo dana. On je, naime, u svojoj glasovitoj knjizi La Condition postmoderne (1979.) ustvrdio da je postmoderna obilježena nepovjerenjem u „velike priče“ (metanarative).

Zaista – pogledamo li pomnije, vidjet ćemo da su nas od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, ili možda nešto ranije, počele preplavljivati priče o običnim ljudima, nepoznatim ženama, malim narodima. Sve je počelo vrvjeti od raznoraznih autobiografskih zapisa, dnevničke proze, memoaristike, kratkih priča, romana kojima se ukazivalo na relativnost istine, identiteta, znanja. Pisci su sve više pisali i o sâmom pisanju, o nemogućnosti ovladavanja jezikom. Književnost je postala tema sâmoj sebi. Njome je počela ovladavati ironija i parodija. Ali – nestali su i likovi poput dr. Rieuxa. Prkosni ljudi koji su se pošto poto opirali patnji, bolesti, smrti. Najednom je sve – i povijest i znanje i istina i sâma književnost, pa i čovještvo – postalo utvara. I tâ nas je utvara – poput duha Hamletovog oca – dovela do bezumlja. Pred očima su nam se počeli pojavljivati svjetovi koji su sve više nalikovali onomu što su krajem šezdesetih godina vidjeli scenaristi Science fiction filmova: majmunski univerzumi, izvanzemaljski oblici života, svemirske letjelice, međuzvjezdana putovanja, halucinirajuća putovanja byond infinity, roboti, kiborzi, mutanti, super računala. Počele su se, kao gljive poslije kiše, pojavljivati raznorazne vizije „strašnih mjesta“ – distopije.

✳

Upravo ocrtana postmoderna, dakako, samo je svojevrsni kroki. Grubi obrisi koji ujedno otkrivaju i skrivaju. Ono što se, koliko vidim, pokazuje unutar takvih obrisa pitanje je može li biti čovjeka, a da nema boga. Držim da je danas (i ne samo danas) to pitanje – a ne pitanje može li se biti svetac bez boga – jedino važno. Pritom – opet koliko vidim, što nije bogzna što – spomenuto pitanje ne pretpostavlja (iako ga ne isključuje) ponajprije boga religija ili boga filozofa (ukoliko su to uopće dva različita boga), nego, barem za početak, sâmu riječ „bog“ – riječ za koju je jedan Buberov stariji sugovornik ustvrdio da je toliko zlorabljena, uprljana, oskvrnjena da mu se pokatkada čini kao (bogo)hula. Buber mu je na to odgovorio da je uistinu riječ o najopterećenijoj od svih ljudskih riječi, da nijedna druga riječ nije toliko kaljana, tako rastrgana, uprljana. Ali, rezolutan je Buber, tû riječ ne smijemo tek tako odbaciti jer ona je ujedno i riječ koja u sebi nosi ljudsko iskustvo slobode, milosrđa, ljubavi, pravde. Ona, dodao bih, nosi i iskustvo bogošutnje. Ona nosi i iskustvo neizrecivosti. Nijemosti.

Gdje se u jeziku uopće pojavljuje potreba za riječju „bog“? Razumijemo li što uopće činimo kada kažemo „bog“? Tâ riječ nije tek, iako se često tako koristi, svojevrsna naljepnica na ono što izmiče našoj uobičajenoj, opisnoj uporabi jezika – na zagonetku života. Čak je i u Akvinčevim „putovima“ (quinque viae) riječ upravo o ovome: „bog“ nije jednostavno hipoteza koja se uvodi da bismo popunili prazninu u znanju. To je riječ koja nastaje na granici našeg pokušaja da razumijemo sâmu strukturu kontingencije i inteligibilnosti. Iz toga onda proizlazi, tvrdi Rowan Williams, da kada dođemo do granice običnog opisnog jezika, ne bismo se trebali pretvarati da smo pronašli još jedan objekt koji možemo opisati istim kategorijama. Tada se jednostavno traži svojevrsni skok ili prijelaz (prema Williamsu u novi jezični registar). Dakle, riječ „bog“ je zapravo ujedno i nereferencijalna i referencijalna. Ona se ne referira na išta poznato, na biće. On se referira na ne-biće, na, tako se u prvi mah čini, svojevrsno ništa (nihil). Ona je svojevrsna ruptura u jeziku, sama bît jezika, njegova otvorenost. I upravo tâ, jezična, otvorenost daje nam za pravo da tragamo za krajnjim izvorom i horizontom te otvorenosti, za onim što nam se pričinja kao ništa – nihil.

Ali – mi teško pristajemo, poput Shakespeareova Otela, uz ono što znamo kada to od nas traži sveobuhvatnu promjenu. Iako je dovoljno znao, Otelo nije mogao prihvatiti to što je znao. Tako i mi – iako nas postojanje riječ „bog“, odnosno sâm jezik upućuje u svojevrsni nihil, nemamo snage to prihvatiti. Zato se svim snagama opiremo tome ništa, pa riječi „bog“ prišivamo kojekakva značenja ne bi li nekako zakrili pogled u bezdan, u ništa, u smrt. Zaglušujemo se bukom ne bi li nekako izbjegli gromoglasnoj šutnji onoga što nam se čini kao ništa, bezglasni bezdan. Ili se, u najboljem slučaju – poput dr. Rieuxa – prkosno opiremo ono što nam se pričinja kao ništa.

✳

Nakon što mi je pred očima iskrslo pitanje može li se biti čovjekom bez „boga“, gromoglasno su mi zazvučale riječi valjda jedinog lika iz Camusova romana La Peste koji se promijenio – oca Panelouxa:

„Braćo, došao je čas. Valja sve vjerovati ili sve poreći! […] Religija u doba kuge ne može biti svakidašnja religija.“

Ali – kakva je to religija koja nije „svakidašnja“? Što to valja vjerovati? I što je uopće vjera?

Kada je Tarrou upitao dr. Rieuxa „Vjerujete li u Boga, doktore?“, on je odgovorio: „Ne, ali što to znači? U noći sam i nastojim jasno vidjeti. Odavno sam prestao vjerovati da je to originalno.“ Tvrdnja („Ne!“), pitanje („Što to znači?“) i odgovor („U noći sam i nastojim jasno vidjeti“) snažno su me uzdrmale. Naslutio sam u njima nešto duboko ljudski. Prkos prema „svakidašnjoj religiji“, prema „velikim pričama“ kojima nastojimo olako rasvijetliti tmine koje nas okružju, prema korištenju riječi „bog“ da bismo ukrotili jezik, da bismo se zapravo zaglušili za moguće kazivanje, poziv, iza-zov koji dolazi iz onoga ništa. No uz zadivljenost osjetio sam i besmisao Rieuxova prkosa. Naslutio sam gotovo nekakvu oholost u njegovoj vjernosti čovještvu, nešto demonsko u njegovoj svetosti. I kada sam i sâm umalo zapao u očaj, pročitao sam priče u kojima sam našao odgovore na pitanja kakva je to religija koja nije „svakidašnja“? Što to valja vjerovati? I što je uopće vjera? Odgovore koje ne samo da su zadovoljile moj um, već su u môme srcu zapalile vatru.

Čitajući biblijske priče o patrijarsima Abrahamu, Izaku i Jakovu, naišao sam na prikaze ljudi čija je vjera originalna, ljudi koji su prodirali u jezgru neprihvatljivosti, u nihil da bi tako izvršili izbor. Naišao sam na prikaze ljudi koji su izdržali noć i dočekali zoru, ljudi koji se oduprli strahu i pogledali u ono što se pričinja kao ništa, ljudi koji su se usudili osluhnuti ne bi li čuli dolazi li kakav glas iz nedokučivih i nepoznatih dubina ili visina ma kako strašan on bio, ljudi koji nisu koristili riječ „bog“ kao zakrpu na ono nerazumljivo, već su, za razliku od Otela, imali hrabrosti prihvatiti što im je sâma tâ riječ kazivala, ljudi koji su imali hrabrosti otvoriti uho za novi „jezični registar“, za poziv da se odvaže koraknuti dalje, da iziđu iz mreža riječi u koje su bili bačeni, da zakoraknu u nepoznato. Naišao sam na prikaze ljude koji su se stubokom razlikovali od Prometeja, Sizifa, Odiseja, Eneje, Jeana Tarroua, Bernarda Rieuxa i mnogih drugih antičkih i modernih junaka.

✳

U pričama o Abrahamu, Izaku i Jakovu – i dakako u prikazima njihova najslavnijeg potomka, Isusa iz Nazareta – vidio sam da ništa na koje se referira riječ „bog“ nije puko ništa, već kenoza (ispražnjavanje, oplijena) u sâmome Bogu. Vidio sam da je to ništa sâma smrt u Bogu – što je zapravo život. Vidio sam Boga koji nije izvorište metafizičkih univerzalija, zakrpa na zagonetku života, već Bog povijesnog iskustva – Bog Abrahama, Izaka i Jakova. Bog koji jest za one koji su mu povjerovali, a nije za one koji su se oglušili njegovom pozivu. Bog koji jest i nije. Bog koji govori i šuti. Kenotički Bog – Bog koji se samoispražnjava i tako stvara mjesto za čovjeka i njegovu povijest. Bog koji umire. Bog koji zove čovještvo, zove vjeru.

Bog patrijarha Abrahama, Izaka i Jakova rekao je njihovom slavnom potomku – Mojsiju – da je Njegovo ime ehjé ašer ehjé, što su potomci patrijarha koji su bili uronjeni u antičku grčku kulturu razumjeli kao „ja sam onaj koji jesam“ (grč. egō eimi ho ōn). Oni su tako, ili možda njihovi nasljednici, Boga Abrahama, Izaka i Jakova nekako poistovjetili s bogom filozofa – nepokrenutim pokretačem, mišljenjem koje misli samo sebe, actus purus. Potomci patrijarha koji su se na ovaj ili onaj način opirali grčkoj kulturi Božje ime razumjeli su po prilici ovako: „Bit ću što budem“. Time nisu imali nakanu ustvrditi nekakvu Gospodnju samovolju (kontingentnost), već njegovu vjernost savezu i obećanjima, njegovu prisutnost, bliskost. To je pak iziskivalo vjeru koja nije puko prihvaćanje „velikih priča“, nekakvih metafizičkih sustava, „boga“ koji je tek zakrpa na jezičnoj rupturi. Iziskivalo je vjeru koja nije, kao u Platona, tek nekovrsno mnijenje (grč. doxa), ili Kantova „umna vjera“ (Vernunftglaube), niti „slijepa vjera“ (vjera koja odbacuje „um“ i boji se propitkivati), već svojevrsno junaštvo, izlazak, odziv na riječi koje su poziv. Riječi koje su poziv. Iza-zovne riječi. Riječi koje izviru iz onoga nihil na koje upućuje riječ „bog“, ali koje – pokazuju nam priče o Abrahamu, Izaku i Jakovu – nije puko ništa.

U pričama o Abrahamu, Izaku i Jakovu nisam samo vidio ljude čija je vjera originalna već sam i sâm čuo riječ: poziv na čovječenje. Što mi je stoga drugo preostalo, što drugo doli da se prihvatim posla skriptora i da brže bolje počnem zapisivati kazivanja „starih“ – drevnih biblijskih pisaca. Nastojao sam, dakle, crpsti iz velike riznice, iz onoga što su napisali stari, drevni pisci uvjeren da riječi koje sam nastojao prenijeti nisu tek puka imena, već iza-zov(ne) riječi. Riječi koje nisu tek prikazi ovakvih i onakvih ljudi, njihovih više ili manje zanimljivih sudbina, već su poziv na čovječenje, na sveti prkos zlu i patnji, na vjeru.